Sarajevo, Bosnia and Herzegovina

Ruhani i šejtani inspiracija

“Mehmedu Selimoviću jedna djevojčica, muslimanka, Sabiha, haman, nacrta svoju ruku, metne šaku na papir, raširi prste pa onda olovkom okruži prste, a on ode u Beograd pa sastavi cedulju: Ja sam, napiše, srpski pisac. A Srbi to jedva dočekaju, umjesto da ga ti mudri ljudi, sijede glave Srpske akademije lijepo, ljudski nasavjetuju i reknu mu: idi ti, Meša, u svoju Bosnu, tamo je tvoj narod, grehota je i sramota to što radiš, tvoje je ime sada čuvenije od svakog drugog imena muslimanskog, tvome se uspjehu tvoj narod obradovao. Takvih pisaca kao što si ti, mi, Srbi, imamo barem dvadeset a muslimanski narod samo jednog, tebe. Kako se veliki pisac nije sažalio na onu nacrtanu Sabihinu ruku, to je ruka djevojčice koja sa sepetom na leđima, obučena u svoje časne šarene dimije, prebire po brdima šljake ponad Kaknja ne bi li našla koji grumen nesagorjela uglja.”

Nedžad Ibrišimović
(“Sabiha” – januara, 1992. – Ruhani i šejtani inspiracija)